Dok većina mladih ljudi koji studiraju svojih četiri, a od sada i pet, studijskih godina provedu uživajući u novootkrivenoj samostalnosti, ludim provodima, skupnim učenjima i ostalim, sličnim blagodatima studentskog života, ne znam koliko se njih i koliko često pita, gdje će se nakon studija zaposliti.

Neki od njih žive u iluziji kako uz diplomu odmah dolazi i odlično plaćeno  managersko mjesto koje donosi i pogled iz najvećeg i najvišeg ureda. No, stvarnost je daleko od toga i svi bi toga morali biti svjesni. Nezaposlenost mladih ljudi, a pogotovo onih sa završenim fakultetima uvijek je bilo aktualno pitanje.

Hrvatska po mnogim   pokazateljima stoji vrlo loše i ispod je europskog prosjeka što se tiče same stope nezaposlenosti. Jedan od pokazatelja koji je također poražavajući je i stopa nezaposlenosti među onima koji prvi puta traže posao, dakle među mladima. 

Veze i vezice
Perspektiva pronalaska posla među mladim ljudima zasigurno nije najbolja. Statistika govori kako je među svim nezaposlenima jedna trećina onih koji posao traže prvi put, a čak 60 posto nezaposlenih na posao čekaju duže od godinu dana. Takva statistika nikoga ne ohrabruje i zbog toga mnogi posežu za vezama, poznanstvima i raznim drugim metodama koje bi im mogle osigurati stalan posao.

I upravo te veze i poznanstva imaju negativnu konotaciju u Hrvatskoj, jer se ne radi o socijalnom kapitalu ili mreži poznanstava koju je mladi čovjek uspostavio tokom školovanja i koju tako može iskoristiti, već o vrsti mita. Često poslodavci ne gledaju kvalifikacije, sposobnosti i znanje već rodoslovno stablo podmlatka koji stupi u njihovu tvrtku.

Tu najviše gube oni koji nisu imali roditelje i poznanike koji bi im omogućili takvu ‘vezu’, a sposobniji su od mnogih koji su na takav način uspjeli naći posao. Ne želim reći da treba osuditi svakoga tko se zna i može snaći, ali vrlo često su najneproduktivniji radnici oni koji su se zaposlili putem ‘rođo ekspresa’, a na zaposlenju ih i dalje drži socijalistički mentalitet nadređenih kojima je neugodno, radi neproduktivnosti, dati otkaz.

Tako nije rijetkost da se po medijima povlače priče mladih ljudi koji, unatoč kvalifikacijama, ne mogu naći posao. Mnogo bolje prolaze oni, čiji roditelji imaju privatne firme, te ih tako nakon studija ili srednje stručne škole, čeka sigurno zaposlenje. No, takvih slučajeva nema mnogo, iako su takvi ljudi često, uz znanje, dobro upoznati i s praksom određenog posla, što je velika prednost.

Veliki problem kod nezaposlenosti predstavlja činjenica što nedostaje interes za određena zanimanja, poput, primjerice, farmaceuta, dok je s druge strane ponuda drugih, poput ekonomista, prevelika.

Taj problem se kod nas uopće ne rješava iako bi dužnost države trebala biti regulacija ponude i potražnje određenih zanimanja s obzirom na potrebe tržišta. Postoje mehanizmi kojima se to može regulirati, kao što su upisne kvote na određenim fakultetima, no imam dojam kako se ovaj problem neće tako brzo početi rješavati, jer bi potegnuo lavinu ostalih, koji se godinama talože u hrvatskom sustavu obrazovanja.

Obrazovanje ludom radovanje
Ovo je pravi trenutak da se vratimo na izvor problema, a to je efikasnost hrvatskog osnovnog, srednjeg i visokog školstva. Svaki posao traži određenu kvalifikaciju bila ona osnovne, srednje ili visoke razine, a upravo obrazovni sustav mora omogućiti svima znanje koje će moći primjenjivati kada se zaposle.

Upravo je primjenjivo znanje balvan koji koči funkcioniranje mehanizma. Ako otvorite bilo koji oglas za posao uz potrebnu stručnu spremu se obavezno nalazi minimalno tri godine radnog iskustva. Naravno da se mladima teško zaposliti kada ih većina po završetku fakulteta nema apsolutno nikakvog iskustva u radu, bilo ono volontersko, povremeno, plaćeno ili besplatno.

Potrebu gospodarskog sektora za radnom snagom s nekakvim iskustvom ne regulira niti država niti većina fakulteta. Kao da se njih to uopće ne tiče. Ali kako gospodarstvo uopće reagira na visoko obrazovanu radnu snagu?

Prema statističkim podacima prema razini obrazovanja, pad nezaposlenosti od 2004. do 2007. godine dogodio se na svim razinama obrazovanja osim na onoj najvišoj, dakle među nezaposlenima sa završenim fakultetom, akademijom, stručnim studijem, magisterijem i doktoratom. U toj kategoriji vlada stagnacija ili rast nezaposlenosti, pogotovo među ženama.

Mislim kako je suvišno postaviti pitanje koliko onda uopće ima smisla trošiti vrijeme, trud i novac za nešto što ima ovako nepovoljan trend. Odgovor se skriva u onom što sam već prije spomenula, a to je činjenica da potražnju gospodarstva s obzirom na ponudu radne snage treba regulirati i održavati u ravnoteži što je više moguće.

Također mislim kako će se s vremenom stvari jednostavno same od sebe poboljšati. Iako mnogima diploma neće donositi jako dobro plaćen posao na početku radne karijere mislim kako će se upravo kvaliteta i efikasnost rada nagrađivati napredovanjem u poduzeću. Isto kao što prije deset godina nismo imali niti jedan shopping centar, a danas nam je život bez njih nezamisliv, nadam se kako će barem za deset godina na tržištu rada vladati situacija koja ide u korist svim obrazovanim, sposobnim i motiviranim ljudima koji žele raditi.

Piše: Ana Kuštrak, SixSigma, 2008.