Otuđenje je odlika 20.stoljeća, industrijskog i kasnije postindustrijskog, informatičkog doba. Masovna produkcija stvara masovnu kulturu, a čovjek se ujedinjuje s masom i gubi svoj osobni identitet. Nema vremena razmišljati, vrijeme je novac, lakše je prilagoditi se većini nego stvarati nešto jedinstveno.

Osim toga, i kad je nešto jedinstveno stvoreno, zbog svoje originalnosti opet ubrzo postane proizvod, proizvod kojeg mase sa zadovoljstvom prihvaćaju i oponašaju. Društvo je površno. To je realnost.

Naime, najbitniji je dobar izgled, dobra reklama, ali ipak svi znamo kako hamburgeri dobro izgledaju na slici, a kakvi su kad ih izvadimo iz kutije. I tako nas omamljuju raznorazne industrije, koje pomoću reklama stvaraju mitove o proizodima, za koje nismo do jučer znali kako uopće postoje, a sad nam odjedanput trebaju. I postajemo ovisni, pošto nam isti proizvodi postanu produžetak vlastite osobnosti.

NAČIN ŽIVOTA

Dan za danom, sve se više odvajamo od sebe, a sve se više ujedinjujemo s proizvodima. Reklame stvaraju nove simbole, novi jezik, kojeg nismo niti svjesni kako ga koristimo. Brzina protoka informacija preko interneta a i drugih medija je zapanjujuć. Toga naravno nismo svjesni jer smo se na to navikli.

Svakim danom sve teče sve brže i brže, a mi se sve više gubimo, jer ne znamo odvajati korisne informacije od nepotrebnih, i tako hipnotizirani raznoraznim vijestima postajemo pogodni za manipulaciju proizvođača, a i političara. Znate li, primjerice, kako danas osoba u jednom dnevnom listu prima više informacija i novosti o društvu nego što je osoba u srednjem vijeku primala za cijeli svoj životni vijek? A kad netko misli, kad je zbunjen jer vidi kako nešto nije u redu, on je za antidepresive, jer je malo „osjetljiviji“ na svijet oko sebe. Onaj tko se ne može prilagoditi, izumire.

Depresija, popratni efekt otuđenja, isto kao i mnoge ostale živčane i psihičke bolesti, ozbiljne su bolesti 21.stoljeća u industrijaliziranom svijetu, složiti će se psihološki stručnjaci, a najčešće se riješavaju putem psihofarmaka. Jer za društvo koje živi na brzinu, bitan je trenutni oporavak, a ne dugoročno oporavljanje koji bi znatno promjenio životni stil.

MOGUĆE RJEŠENJE

I tako nam se svakog dana serviraju raznorazni užici, filmovi, knjige, časopisi, hrana, ljepotice na naslovnicama vrućih magazina, glazbeni hitovi i ostale razbibrige. Mogli bi ih nazvati drogama, jer uzbudljivo očekujemo njihovo djelovanje, nakon što smo ih konzumirali još smo neko vrijeme omamljeni.

Koriste se raznoliki stimulansi koji odvlače pažnju od svakodnevnice, uzrokuju trenutnu ushićenost, bez obzira koliko banalni ti otmičari pažnje bili. Potom slijedi pad, vračamo se natrag u svakodnevicu. A taj pad opet najčešće liječimo drugim ekspresnim užitkom, a nikad ne stanemo kako bi razmislili.

Jer, stati i izaći iz kolotečine značilo bi suočiti se sa sobom, odnosno s nepoznanikom. A takvo društvo nije nikad na početku ugodno. Barijeru između nas ćemo uvijek nastojati zadržati zbog straha, ili je pak možemo srušiti, i možda u nepoznaniku prepoznati novog prijatelja.

UTJECAJ INTERNETA

Ljudska komunikacija je u ozbiljnom patološkom stanju. I ona se svodi na klišeje, ovisi o tome s kim razgovaramo. Sve se svodi na nekolicinu uobičajenih rečenica.

Čak pitamo: „Kako si?“ ili „Što ima novog?“ iako nas uistinu tuđe zdravlje i život uopće ne zanimaju. Internet, kao fenomen informatičkog doba, ujedno je zbližio i udaljio ljude.U jednu ruku postaje sastajalište mnogih ljudi, ideja, rađaju se nova prijateljstva, novi parovi, pa čak i društva, umjetnička, kulturna... Fenomen networkinga pomaže kako bi se raznoliki ljudi s različitih krajeva svijeta, koji imaju iste ili slične interese, pronašli, počeli kontaktirati, započeli zajedničko stvaralaštvo.

S druge strane, isti taj fenomen opasno je oružje za ljudski ego. Jer imamo priliku stvoriti-oblikovati svoju stranicu, ili cijeli niz stranica, imamo prigodu stvoriti o sebi najbolju reklamu, želimo pažnju drugih, želimo se prodati na ogromnom i bezgraničnom tržištu ljudi, a nitko nas ne pita je li govorimo istinu. Pa bitan je samo prvi dojam. Jer, čini se, u površnom i otuđenom društvu, drugih dojmova i nema.

Virtualni svijet koji za cilj ima bržu komunikaciju i zbližavanje ljudi diljem svijeta, ipak pridonosi otuđenju. Dok sjedi za svojim kompjuterom i vodi razgovore s desetak ljudi kojima ne zna ni prava imena, čovjek ima osjećaj većeg samopouzdanja.

Nitko ne zna tko je osoba koja stoji iza njegovog nadimka, nitko ne zna kako mu zvuči glas, kako izgleda, koje su mu mane, vrline i pravi stavovi. Mnogo je lakše razgovarati kada ne postoji fizički susret, kada osoba s druge strane ne može u potpunosti doživjeti osobu s kojom razgovara već samo čita njezine riječi.

Tada je lako biti ono što želimo biti. No, ipak, iako stječemo dojam kako nismo sami, čini nam se kako se nalazimo u prostoru punom raznih, zanimljivih ljudi, realnost je naša zamračena soba, računalo, jedna stolica i možda biljka, koji su ujedno i jedino što s nama ostaje kad se virtualni svijet ugasi.

Piše: Izabela Romanić Kristensen, SixSigma, 2008.